„Pričaj u
mikrofon, svom snagom!“
ovo je pesma za hiljadu godina
da je sam pročitam
kada budem samo misao u prolazu
kada moje reči još uvek budu putovale svemirom
poput svetlosti zvezda koje blistaju
„nikada se nećeš izvući,
mislim, zaista izvući
iz kaljuge prošlosti
generacije te zovu da im se pridružiš u blatu
svi užasi sakupljani
natopljeni generacijama
izdaje
prevare
ubistva
laži
nikada nećeš biti nešto više
od potomka nekakvih ljudi
loših ljudi koji pevaju svoje pesme
o mraku i sudbini“
setim se da su to i dinosaurusi rekli
za ona mala bića koja su se brčkala u baricama
dok su gušteri žvakali travu i klali se međusobno
a onda su svi pomrli
izdigla su se iz ustajalih voda
ispuzala na kopno
šta li ih je nateralo?
voleo bih da mogu da ih pitam
zašto su odlučila da napuste sigurnost svojih tamnih
bazena
i potraže nesigurnu budućnost negde drugde
možda odgovor putuje kao i moj glas,
sa drugog kraja svemira
i nekog drugog, lepšeg postajanja...
No comments:
Post a Comment