Dodir
Juče, ušla si u moju sobu.
U roze majici i lakim patikama.
Nosila si sreću u rukama,
Zavideo sam ti…
Danas, kročila si u moj stan,
Sa mržnjom u očima i crnim čizmama.
Držala si moje srce u zubima,
Verovao sam ti…
Sutra, stupićeš ko zna gde,
Tamo gde odlučim da posadim svoje
korenje
Bez objašnjenja, samo sa izborom.
Mojim ili Tvojim, kao da je bitno…
Reka u kojoj se utopio
Svemir
Niko ne zna zašto reke teku.
Da bi se ulile u more,
Da bi odnele tugu,
Da bi pronele sreću,
Reke postoje samo zbog nas,
Zašto bi voda tekla inače.
Nije to polkon Svevišnjeg,
Već samo odraz nas samih…
Ljudi su kao reke:
Putuju, i nose mnogo toga sa sobom…
A onda se put okonča u okeanu
Tamo gde sve postaje besmisleno.
Blue Hotel
Odseo sam u sobi sa dva kreveta,
Ali, bio sam sam…
Sanjao sam bivšu kako prede vunu,
Ali, nije mi bilo toplije…
Probudio sam se i ugledao te
Sa mirom na usnama, prvi put…
Da li znaš da te sada mrzim,
Kao što sam te nekad voleo
Život sa Filozofom
Jedna prijateljica, filozof, mi je
rekla:
‘Život je besmislen, ali čovek mu
daje smisao’
Došavši kući, prvu stvar koju sam
uradio
Bila je da nacrtam autoportret.
Ista prijateljica mi je saopštila:
‘Sva patnja sada, deo je sreće koja
je postojala nekada’
Vrativši se, odmah sam spalio
sopstveni dom,
Sa sve autoportretom.
Na kraju, izgovorila je još ovo:
‘Šta god radio, ne možeš svom životu
dodati još jedan dan’
Otišao sam u pordavnicu i kupio sve
kalendare,
I označio kraj svakog meseca na njima
Posetio sam je radi kafe i ćaskanja,
A otkrio smisao života:
Nema ga, pati zbog toga, nadaj se
skorom kraju!
No comments:
Post a Comment