OVO JE SPARTA

Poezija i kratke priče pisane od 1997. godine do danas,
uz manje ili veće pauze,
uspone i padove,
i najviše reči znanih u tom trenutku...

Monday, September 30, 2013

Rođendanska

Dan
dan kao i svaki drugi
došao je u prošao
sa mnom i pored mene
grlio sam se
ljubio sam se
primao
čestitke
poklone
osmehe
želje
ljubav
i to
uživo
žicom
talasima
ali od
porodice
prijatelja
poznatih i
nepoznatih

tako izgleda
jedan dan u godini
bliži ivici horizonta
tački preseka paralelnih linija

svih drugih dana
niko mi ne čestita
ne primećuje
ne šalje poruke

kao da se samo godina računa
u preživljavanje
a šta je sa svakim danom
svakim jutrom
svakom večeri
kad se prošlost krije
u šuštanju listova koji padaju
dok jesen nadire
kroz moje ruke curi vreme
pesak nevidljivi
koji osećam svaku put
kada pređem preko svog lica
šta se sve krije iza pogleda
tamnih ivica na očima
neke druge jeseni
i drugi rođendani...

Monday, June 3, 2013

Poezija 18.05.2013.

PD


još jedna noć
san mi ne dolazi
umakao je kroz pomoćna vrata
otvoren prozor
u rupu između dasaka
provukao se
ovo je kao nekada
kada bih se vraća kući pijan
sa bolom u grudima
sanjao žene koje nisu kraj mene
sanjao ono što nemam da imam
maštao o tome da mi je život drugačiji
i da bih onda bio sretan
sigurno
aposlutno
i bez razmišljanja
istina je da nisam srećan
i dalje me boli i osećam tugu
smeh i radost su negde drugde
sakrili su se od mene
igramo se žmurke
nedostaju mi te noći
bogatih misli i produktivne patnje
bolje nego obrnuto
kako mislim da je sada
isto je u stvari
stvari se pomeraju stajanjem u mestu
samo kretanje zemlje oko svoje ose
poput kakve striptizete
koja pleše oko šipke
od plafona do poda svemira
nam daje nadu
da nećemo zauvek ostati ovde


Miris


sećaš se tih noći
cigareta koje pune pepeljaru
kokakole koja čini da noć nema kraja
kompjuter sa slanjem besomučnih mailova
svuda i svakom
patio si onda
patiš i sada
izađeš i pružiš sve od sebe
da se zabaviš kao nikad pre
i uvek je kao nikad pre isto
odeš kući sam misleći da bi bilo bolje
da si otišao sa nekim
ako ništa drugo
ne bi bilo isto
ljudi su isti
menjaju samo položaj u prostoru
dok sanjaju snove o budućnosti
koja je odmah iza ugla
kao da smo se juče sreli
na raskrsnici u nečijim snu
stranci u tuđim sećanjima
zaboravljeni poput fotografije sa svadbe
karmina na opušku
ili zraka sunca dok se budim
u prošlosti
a u glavi mi odjekuje ritam hiljade bubnjeva
srebrnih ašova koji kopaju moj grob
sve je spremno
samo treba da skočim i prepustim se
otvori usta
raširi ruke
zagrli zemlju i crve i miris trave
pokošene onog jutra
pre toliko godina...


Narandžasto


više nema noćnih ptica
onih sa kojima sam se družio telefonom ili kompjuterom
imaju partnere, decu, posao
kažu da se tako zove život
danas imati život znači nemati sebe
ali imati telefon koji se javlja umesto tebe
voditi za ruku nekoga koga prihvataš ali ne znaš
da li bi umro za njega
i držati u naručju veknu za koju bi dao sve što imaš
i zato je mrziš od ljubavi
umesto prijatelja imaš kolege
umesto kolega imaš šefa
umesto šefa imaš viziju i misiju
koja nije tvoja, no to nije bitno
sve noćne ptice sada spavaju
sanjaju nešto drugo od onoga što imaju
samo su ljudi
razumem ih
i ja mislim na sve samo ne na ovo što imam
takvi su ljudi
ološ
sa telefonom koji se javlja umesto njih



Staro


stari filmovi na novi način
stare knjige ponovo iščitane
manje smisla
više radosti
manje razumevanja
više uvida
stara muzika ponovo slušana
stare slike ponovo osmotrene
manje produkcije
više emocije
manje unikatnosti
više sećanja
stari život ponovo odmotan
stara ljubav boli ispočetka
manje jedinstva
više prihvatanja
manje želje za ponovnim ujedinjenjem
više osmeha
sve staro mi je ispalo
i rasulo se po podu
greje mi nožne prste
dok mi suzegreju obraze
poljubi me, toplo mi je na licu
dok stežem palčevima i upirem se o zemlju
da odletim do meseca
i uvaljam se u njegovu prašinu
ostavi mi koji trenutak
da pozdravim zastavu
ostavim otisak pored Armstrongovih tragova
i osmotrim zemlju
dok moja bosa stopala greju hladan mesečev kamen

Wednesday, February 27, 2013

Jedna pesma za one koji su otišli...

Odlasci
  Otišli su mnogi od mene
a ja im nisam posvetio pesme
niti išta napisao
hoću to da promenim
hoću da znate
koliko vas volim
i da mi trebate
ne samo da me znate
ne samo da me se sećate
ne samo da za 200 godina
vaši potomci na nekoj umrljanoj slici
vide moje lice i možda se zapitaju
"Ko je ovo?"
neće biti odgovara
ali biće ljubavi
sada i ovde
u svim vremenskim zonama
na svim mestima na ovoj planeti
koja možda neće biti uzvraćena
ali ostaje i kad moja prašina
prestane da hrani crve.

Sunday, February 17, 2013


Evo pesama koje sam napisao pre nešto više od godinu dana, ne sećam se više ni kojim povodom. Imam samo datum - 03.01. Što znači da je u pitanju post-novogodišnje mračenje ;)

Pregled stanja

danas sam slučano ili sudbinom vođen
video slike iz svog detinjstva
napor moje majke da u nekakav tok
složi sve one zabeležene trenutke koje smo voleli
ja ih se ne sećam
samo slike govore da se to nekada desilo, i da je nekada
postojala jedna beba Uroš sa velikim očima
koja je gledala svet širom zatvorenih očiju
i koja je plakala prvih godinu dana bez prestanka
i ona samo prestala da plače
i prestala da govori
i tako je bilo prvih šesnest godina dok nije napisao svoju prvu pesmu
posvećenu jednoj bivšoj devojci
posle toga
glas mu više nije bio potreban, imao je pesme, priče, scenu...
hiljade načina da pokaže da ovom svetu
treba još neko ko će reći da je hiljadu broj, ali ne i čega...


Pesma po pesma

verujem da se pesme kao i romani pišu malo po malo
kap po kap, kao i kamen po kamen
graditi grad nije lako
graditi svet je još teže
ali stvoriti sve iz glave, sa maštom kao ciglama, i realnošću kao vezivom
ponekad je teže od hiljade selidbi sa sprata na sprat
moj život staje u jednu kutiju
moja kutija staje u jednu torbu
i svaka torba nosi po jedan multiverzum
u mesta gde se ostavlja prtljag
u božanskim fabrikama u kojima rade sve naše iluzije
jer je njihvoa svrha da mi ne zaboravimo ko smo.


Tamna materija

Tvoj trenutak je sve.
Ili sve što se može doneti i ne zaboraviti.
Nekada sam voleo sve i voleo svakog
Sada sam sam
Sada sam tužan i sav taj svet je nekako nestao
Ja više ne poznajem sebe
Ja ne poznajem ko sam i gde zapravo idem i kuda sve to vodi
Tama je svuda
Oprosti mi...